Terenska građa iz Dalmacije - Gornje Ogorje, Kolan ( otok Pag )

IEF CD 850 Popisnu listu izradili: Maja Milošević, Hrvoje Beban Radio-emisija Glazbeni i običajni tonski zapisi dalmatinskog tla. Prastare ogorske popijevke i svirka. Planina Svilaja 1. svirka na diplama (*pozadinska glazba*) 2. Kada se iz Drniša krene kroz plodno i živopisno Petrovo polje, dolazi se u predio bujnih i zelenih vinograda pitomih sela Ružić, Gradac, Kljaci i drugih. Nakon tog pitomog terena, uz jednu uru loše ceste, nastaje uspon prema vrletnoj, kamenitoj planini Svilaji. Od selja Kljaci, starog raskršća prema Muću i Splitu, put nešto dalje skreće na desno, prema selu Mirlović Polju, eli evo prema prvim svilajskim ćukama iza kojih se smjestilo selo »avoglave. Mnoga sela i zaseoci raštrkani su po svilajskim padinama; također i u samim planinskim vrletima, čak i iznad 1000 metara smjestio se poneki zaselak, pa čak i čitavo selo. 3. KAZIVA»: Stipan Leskur priča o dogodovštinama iz svog čobanskog života RAZGOVOR VODI: Ivo Belamarić Krenili bi ti mi tako, tri četiri druga pa bi poveli to naše stado, pa bi se sastali u planini po pet-šest divojaka i nas po tri četiri, pa bi se tu zametnilo kolo, pjesma je bila, kolo bi igralo, gusle sam nosija sobom, gusle i uz gusle pisme piva, svirale, samo se za diple nisam zanima ove igre jesan sve ostale. I onda bi ponekad ovako sastani se uvati po koje janje, zakolji i š njin na ražanj pomalo ispeci. Jedino ne bi imali šta pit od alkohola, jedino one lipe, čiste, zdrave svilajske vode, od nje ti zubi zebu usrid lita. I tako bi ti mi to okrećali. Ponekad bi mi ka čobani, ukradi nešto kući pa spremi u gaju. Sprema se, oni donese mesa. oni kruva, oni vina, pa dikod ukradi i kokoš pa ispeci kokoš u gaju i sve bi mi to tako spremali. I šalu izvodi, ovce pogubi, uveče dođeš kući a ovce ne goniš nijedne. Dikod dotraj samo zvonara koji zvono nosi (ovan). I tako ih sve pogubi i dođeš uveče kući, a di si bija a šta si radija?!? Dođe mate, izudara te, batine dobiješ. Ujutro te potira da tražiš ovce da ih tražiš po vazdan. I opet nađeš ono svoje društvo i pisma se započne, ko gleda na ovce?!? Pisma se tjera i šala, ganjaš se malo s djevojkama, i tako. Dođi kući, batine te čekaju kako dođeš na vrata. ... 4. mješoviti duet, ojkalica, pjevanje “u ravan” Reste trava su tri lista reste trava, reste trava, Su tri lista, su tri lista. Sejoj moja su tri listaj. Ejjojojjjjoojjoojjj, su tri lista, su tri listaj. Pjeva diver i nevista. Pjeva diver, pjeva diver, I nevista, i nevista Sejoj moja i nevistaj. Ejjooojjojj, i nevista, i nevistaj. 5. KAZIVA»: Stipan Leskur priča o dogodovštinama iz svog čobanskog života RAZGOVOR VODI: Ivo Belamarić »ime se sada baviš? Bavin se vako sa meštarlukom. Radin vile, grablje, kosišta, radin gusle. Sviralu i tako. Od kada se baviš time? S time se bavin od '55. godine. Kako izrađuješ od kojeg drveta? Od javora, i bukovina i kljenovina. Gusle od kljenovine a svirale od javora. Je li ti to pravi kakvu poteškoću, kako to izrađuješ, imaš li kakva pomagala? Ništa to nije, sve ti je to ručni rad, nema nikakvi stojeva za to radit. Običnon sikiron i teslon. »ime izrađuješ rupe na sviralama? Iman za to obični svrda, ručno, nije bušilica, bor mašina na struju. Burgija se napravi kod našega kovača. Za koliko ti je taj instrumenat gotov, drvo treba da se suši? A sad ja to kad u Svilaji liti stanujen kod stoke onda usičen toga i ono zametnen. Onda se to suši do zime i ja to zimi ovako kad iman vrimena izrađujen. Znači ti boraviš u stajama gore, da li ima staja još na Svilaji? Imaju staje gori, ljetište gori, po četiri-pet miseci mi stojimo gori. Mi odemo u peti misec pa sve do prvi jedanajstoga doklen je lipo vrime. 6. mješoviti duet, ojkalica, pjevanje “u ravan” U jablana visokoga U jablana, u jablana visokoga, visokoga Sejoj moja, visokoga, Ejoooojj visokoga, visokogaj. Dostaj lada debeloga. Dostaj lada, dostaj lada, debeloga, debeloga, sejoj moja, debeloga, Ejoooooj debeloga, debelogaj. 7. Iz starine jugozapadnog dijela Svilaje poznato je da je narod živio jednako kao i sada. Ljudi iz svilajskih zaselaka kažu: Neko je uvijek stajao bolje a neko gore! Ipak je onda svit bio dokoniji, u svako doba mogla se čuti pjesma, popijevka i svirka. Narod je išao starinski odjeven, nosile su se toke i đerdani a pripašnjače su bile ukrašene a za njima po dvije kubure i nož s velikom ručkom. To je bila prava tradicija naroda tog planinskog kraja. Tad je svugdje po kućama bilo gusala, čurlikača, svirala i dipala. A sada? Sada se te narodne svirale potežu ponegdje u nekoga, ali sve rijeđe. 8. svirka na dvojnicama; (svirale) na nisku i visoku sapu (velika i mala sapa) 9. KAZIVA»: Stipan Leskur priča o dogodovštinama iz svog čobanskog života RAZGOVOR VODI: Ivo Belamari_ Kako ugađaš instrumente, s kojim principom? Sviralu kad sviraš, udaraš iz sebe onaj paron, koliko god prsti izgovaraju onaj mo, toliko i para označuju. Imaš uvik određeno kad ćeš da udaraš. Imaš određeni kad udaraš paron, kad jezikon , kada prstin podvatiš. Nisi me razumija. Da li, kad izrađuješ one rupe na svirali, da li ti imaš već određene razmake u vezi štimanja? Iman. Odma određene razmake. Na centimeter to izmjeriš. Ako nisu određeni razmaci, onda ne odgovara u vezi zvuka, jeli? Aha. A kako je, u vezi gusala, sa onim strunama? Gusle su ti i one isto. Iskopa se drvo i prišije koža. Šest buža se na koži napravi. A ozdal ispod dvi buže. Jer ne bi moglo svirat ako nema odozdal, zrak ne dobija. To ima sve svoje razmake tačne jer ako nije tačno, ne odgovara. Onoga, kako mi na selu zovemo, konja, konjić onaj ispod strunje. I ono gudalce. I ti kako razvlačiš rukom onako lijevon, prstin podvaćaš za onaj da izgovor iskaziva strunja. 10. svirka na dvojnicama 11. U ovom planinskom kraju sačuvao se najprimitivniji elemenat glazbe uopće, a posebno naše pučke popjevke.Taj elemenat je ušćuvan u pjevnom slogu oj u pjevu tipa ojkanja dalmatinskog zagorca. Taj oj je kao neka vrsta glazbene prastanice koja u sebi uklapa sve elemente čitavog razvoja povijesti glazbe od najjednostavnijeg do najsloženijeg. Jer tu, kroz najprimitivniji sistem odskače princip apsolutne melodije. 12. Stipe, Jakov i Joso Leskur pjevaju, oja-noja Oj, sa' ću jednu zapivat o'šale Moj kolega, šta mi je od male Oj, sa' ću jednu zapivat o'šale Sa' ću jednu zapivat o'ša(oj!) Moj kolega, šta nam je od male Oja, noja, moja mala, ja i moja mo(oj!) Oj! (treskanje) šta nam je od male šta nam je od mo(oj!) 13. Stipe, Jakov i Joso Leskur pjevaju, “u ravan” Oj, moj dragane, vodi me od none Ako nećeš, eto me i same Oj, moj dragane, vodi me od none Moj dragane, vodi me od no(oj!) Al ako nećeš, eto me i same Ako nećeš, eto me i sa(oj!) Oj! (treskanje) Eto me i same Eto me i sa(oj!) 14. Stipe, Jakov i Joso Leskur pjevaju, “treskavica" Oj, kad zapivan ja i moj kolega čut će mala pa da je i legla Oj, kad zapivan ja i moj kolega Kad zapivan ja i moj koleg(oj!) Oj, čut će mala pa da je i legla Nij šala ja i moja mala, ja i moja m(oj!) Oj! (treskanje) Ja i moja mala Ja i mo(oj!) 15. KAZIVA»: Jakov Leskur, diplar iz Gornjeg Ogorja, RAZGOVOR VODI: Ivo Belamarić Jakove, šta je bilo s onim janjetom od kovača? Maloprije smo nešto razgovarali o tome, ali ja san se tek sitia sada. Mi smo bili ka oni klanci, oni ima 12-13 godina, oni 10, oni 8, oni je ima 14 i to je bilo sve ka ono godine ne brojit. Sastali bi se gori i sve. Onda bi ti mi došli ode kod kuće , ukradi koje jaje, ukradi malo masla, malo masla, ko šta ima u kući. Oni zeru brašna, oni ono… Onda kad dođu u gaj, onda uvati i pomuzi i kravu i kozu i ovcu. Kad uvečer gori bi ti mi spremili. Imali smo jednu veliku kućaricu, napravil' bi mi sami i pokrili je. I sve smo mi, to niko nije za nju zna sri gaja. Tute bi mi to spremali. Kad uveče dođi kući, mater ubi i Boga u meni. Ima te i otac. Ako nema oca, onda mama udri. Ako nema mame, onda strina. Nađe se neko stariji - udri. Uveče počne must kravu, u krave nema mlika. Počne kozu, u koze nema mlika. Di je mliko? Poslali, puštali janjce, puštali ovce, sve to dobro, ali tele vanka nije išlo. Ko je kravu pomuza? Kako u nje nema mlika? To smo mi sve aperisali u gaju. Imali smo svoje one sudiće, što smo mi ka tobože pokrali. To nije velika krađa, nego samo za našu službu u gaju. To bi ti mi radili i sve. I kad jedan dan dođemo sastanemo se, kolo igra, nas divojaka i nas momčuljaka. Svi smo mi ujtili po 15-16 godina. Brzo bi se i mi ženili samo da nam iko spomene. E šta ćemo sada za sutra spremit onda smo se dogovorili. Ukrademo ti mi jednom našem kovaču, Kap'tanović se zove, dvo janjaca. A ono ovce se pomišale i naše ka, od ovog sela i od onoga. I sad kako ćemo mi to opravdat njizi. Zaziđemo u tu našu kućaru, a za opravdat mi smo rekli da su to partizani protrali i da su oni ostali u našin ovcan i da smo mi te janjce poklali. Kad su nas već uvatili, a mi smo ti to zatvorili, kad ono jedan uteka, a jedan veći osta, nije moga izać. Mi ti njega zaklali. Kad mi njega zaklali, to ti je bilo cirkus veliki. Oni kolje, oni nosi drva, oni šušnje samo za vatru zapalit. Kad mi to sve sredili, taman mi mislila da je on gotov, a nije se ni zgrija. Od otuda iđu ti oni iz ovog sela. Ima ih muških, ženskih. A mi se s njima uvik tukli kao čobani i dica i ganjali se, selo protiv sela. E jednom, mi smo izgledali ka krivi i mi ti utečemo. Nas dva uzmi onoga janjca, ja i jedan Ivan Leskur, on sad žive u Slavoniji, sakrijemo ga u bus, a onda smo se izmakli na stranu. Kad oni doli kažu kakva je krv, a mi kažemo da smo zeca ubili. Nije to bia zec, to je od janjeta. Kad se mi vratili, potrali njih stinom tamo. Mi se vratili, ajmo jist janjca. Kad traži, nemreš nać janjca, nemreš pogodit di si ga sakrio. Kad jednom, kad ga mi našli, donesemo ga jopet i on se oladia. Ajmo š njin i opet na vatru. Kad mi na vatri. Zeru se ono ugrijalo, mi počeli ist. Šta smo mi znali da je to sve friško. Jili smo mi toga. Kad uveče došli sve do jedan umra. Triba doktora, ko će ga undan dat. Daj pokrij ga, je se priladija, je nam đava bia. 16. svirka na diplama (*glazba se kasnije nastavlja kao pozadinska*) 17. Na tom tvrdom terenu oduvijek je čovjek bio čobanin, pa je njegova popijevka i svirka vezana s tim. Sav taj melos je poprimio oznake surog kamenjara. Pjevanje je nekako tužno i melankolično kao i priroda koja je više turobna i sura nego radosna. Način pjevanja je više grlen, pa treba imati snage da se izdrži napetost tonova. Svilajci svoje domicilne pjesme nazivaju stareničke. Ta stara pjesma najviše se i jedino čuje još u svilajskim vrletima i stanovima od čobana koji u svojim gajevima čuvaju stada koza i ovaca. 18. mješovita skupina, pjevanje “u ravan” Oj, devojko, delojono (?) Joj, devojko, joj devojko Delojono, delojono (?) Selo moj(oj), delojon(oj) Da se ženi, još je rano Da se ženi, da se ženi Još je rano, još je rano Selo moj(oj), još je ran(oj) Da se ženim rano mi je Da se ženim, da se ženim Rano mi je, rano mi je Selo moj(oj), rano mi je Da t' ostave, žao mi je Da t' ostave, da t' ostave žao mi je, žao mi je Selo moj(oj), žao mi je 19. ženska skupina, oja noja Ovo su ti tri rodice mlade Šta ni jedna za lolu ne znade Ej, ovo su ti tri rodice mlade Ovo su ti tri rodice mlad(ej) Što ni jedna za lolu ne znade Oja noja, dođi lole moj 20. ženska skupina, oja noja Ja Ogorka od glave do pete Ogorko me odgojilo dijete Oj, oj Ogorka, od glave do pete Oj, oj Ogorko, od glave do pet(ej) Oj, Ogorko me odgojilo dijete Oja noja, dođi lole moj 21. Taj svijet vrleti i kamenjara, to je drugi, opori svijet. Mladima iz svilajskih sela i zaselaka ne ostaje se na pašnjacima Svilaje, ne ostaje im se uz ono malo ovaca što je preostalo, ne ostaje im se u planini gdje samo bura vije i vuci zavijaju. 22. svirka na diplama (*počinje tijekom prijašnjeg teksta*) 23. U prikazima autohtonog, ruralnog i običajnog folklore slušali ste emisiju Prastare ogorske popijevke i svirka. Planina Svilaja. Svirku na diplama i čobanskoj svirali izvodili su: Jakov Leskur, Cvitko Brdić i Stipan Leskur. Stare popijevke ojkanja pjevali su: Marta Leskur, Cvita »olak, Marija Barišić, Jakov Leskur, Stipan Leskur, Joso Leskur i Šimun Leskur. Hvala na sudjelovanju navedenim sviračima i pjevačima sela Ogorje Gornje, Ogorje Donje i zaseoka Brdića. Tonska realizacija: Zorana Tabajin. Autor i urednik: Ivo Belamarić. Kolan (otok Pag) 24. KAZIVA»: ?, RAZGOVOR VODI: Ivo Belamarić ... jel tako danas ili je to malo opalo? Očekivalo se da će smjenom generacija doći do nekakvog opadanja u tom, ali neka veća razlika se nije uočila zato što su i dalje ovi stariji stup tako da mladi idu uz njihovu podršku. Ja mislim da je baš to ono u čemu smo mi jači od ovih drugih mjesta. Stari nam pomažu da moremo sami nastaviti ovaj rad. Vi ste i više prisutni u svom selu za razliku od nekih na otoku Pagu? To jest. Ne znam zbog čega. Možda jer su ovo veće sredine. Ima i manjih mjesta gdje ljudi nisu tako povezani. Ja mislim da će u daljnjem biti još većih povezivanja jer tek sad ljudi počinju shvaćat (...). Ja mislim da dolazimo na stupanj više razvijene sredine. Što smatrate, zašto ima više muških članova i aktivista, a manje ženskih? I prošli put kad smo bili, a i sada, su žene manje prisutne, osobito u ovom folklornom izražaju. To je jedan trag prošlosti da žene i prije nisu mogle dolazit do izražaja. Muškarac je mogao izaći u bilo koje doba i vratit se navečer, a kod njih je prikraćeno to. To ima još i danas, ali ako se organizira nešto dobro, onda nema problema. (...) Inače, mi imamo dosta članova ženskih, ali ne moraju oni bit toliko aktivni. Inače, one bi željele bit aktivne, samo to je takva sredina koju treba još malo razraditi. Znači, smatrate da omladina prihvaća tekovine narodne tradicije, folklora i svih momenata koji se ovdje dešavaju ... Omladina se uklapa u to? Omladina je dosta sudjelovala u tome svemu i pruža veliko interesovanje za daljnji rad. Kod nas je bilo teško odgojiti jednu generaciju jer to vam je bilo neorganizirano. Trebalo je prvo omladinu kao omladinu organizirat, pa da omladina i naš KUD (to bi trebalo da) radi zajedno jer to je jedno. 25. KAZIVA»: Anto Šugar iz Kolana, jedan od članova KUD-a «Bartol Kašić", «veteran folklora" (kako ga naziva Belamarić) , RAZGOVOR VODI: Ivo Belamarić Kako je to sve počelo? To je bilo negdje '74. godine kada su nas pozvali iz Zagreba, iz generalnog štaba za folklor da bimo došli održat svoje tance, svoje sviranje, svoje pivanje i da pokažemo šta je naše selo imalo u svojoj prošlosti. Normalno, nije da se hvalim nego je to tako. Bi je predsjednik sekcije, još onda ni postojalo organizirano društvo kad je to bilo. On je taj zadatak dobi od Olge Oštrić (drugarice iz Zadra) i Palčić Zdenke šta radi u muzeju u Splitu. Kako je on doša s njima u kontakt, ja vam sad to ne bi moga to objasnit. Ljudi u selu nisu znali čemu ta stvar vodi. I normalno, baš taj put san ja preuzea za put na smotru folklora u Zagreb. Isto san ja to najviše organizira. Frane je organizira, ali on ni bi pivač, ni tanca ni, nego je samo bi dobar organizator. Bilo je tu ljudi ki smo onda molili pa smo odustali. Ljudi nisu znali o čemu se radi. Ja sam bio uporan pa smo išli prvi put na smotru folklora. Otad je počelo naše djelovanje. Vi ste i prije, dok se niste organizirali u tu folklornu sekciju, pjevali u grupama? To je namin bilo rođeno. Još moja generacija - mi smo znali kantat, po selu mladići. Sastanemo se i kantamo priko sela na sav glas, do 10-11 uri i ni bilo letrike ni ničega nego u škuru i pivamo svaki svojoj divojki (...). To je bio redoviti naš običaj po selu. Je li prije, kad ste vi pjevali u svojoj mladosti s prijateljima, bilo nekih povoda, značajnih datuma gdje ste posebno izlazili, pjevali za narod - neka fešta, sveca (...) ? Kod nas je bila, recimo, od fešta Karmenica. Tad se pivalo po selu. Pivalo se, recimo, prije ka i pri svaki blagdan. Na Karmenicu bila ujutro misa, a iza podne ode procesija i pivanje, al tancalo se ni jer je to bi zavitni blagdan. To ni ferija bila, ka sveti Luka, recimo Lučindan. Kad se tancalo? Tancalo se na Lučinu. Kroz godinu samo na Lučinu. Recimo, iza Lučine na sv. Stipana bi bili počeli tanci - od podne pa do večere, od večere pa dokomad noći, recimo, vatalo bi i pol noći i ura prema tome kako bi bilo. To je uvik bilo uvik u privatnima kućan. Onda se tancalo od Stipanje pa do Krnevala svaku nediju i zadnja tri četvrtka u Krnevalu, to je takozvani «rićavci" zadnja tri četvri. I to je bi tanac i Bog te veseli. Više tanca ni bilo, samo se pivalo (...), makar kroz korizmu, od čiste sride do Uskrsa. Ja se još sićan, ko mladić, da se znalo tih danih korizme da pivanja ni javnoga. Tako je bila vjerska ova (...). Prije ni bilo dvorane, seoske kuće su male. Kad je bilo lijepo vrijeme, kad je bila posebna ta neka svečanost, jel se pjevalo na otvorenom placu ili...? Ne. Tanci su bili samo na Lučinu i Krneval u kući. Vanka ne. (...) Kuću bi bili platili. Znali smo ne za novac nego bi bili hodili kopat za tonce. (...) Danas je bilo mladih snaga za razliku od prošlih puta kad smo snimali . Što kažete za mlade u pogledu izražaja, starog načina pjevanja? Hoće li se oni uklopiti na način koji vi pjevate? Pojedini dečki oće. Ali to više ni ono njihovo rođeno. Kantat treba bit rođen. S tim se živi. Mi smo još ka dica u školi i čobančići, mi smo tad živili s kantanjem, s pivanjem. S nama je to živilo, što danas nije. (...) Ja sam baš vođa folklorne sekcije. Ja imam 54 godišća i meni se svaki put ne tanca. (...) Pomoću mišnica učin tancat mlađu generaciju da ih naučim Nema mladih mišničara. Neki se uču, a oće uspit njihovo učenje. Trudimo se da bi uspili. Ivan Barišić, on nas još drži. Mi nemamo baš povjerenja u mlade, ali kad postanu zreliji oni prihvate to. To puno ljudi reče, ali ja još uvik nisam izgubi to povjerenje. 26. KAZIVA»: Berto, kolanski pjesnik, RAZGOVOR VODI: Ivo Belamarić (razgovor o kolanskoj poeziji, pjesnicima) Kako ste Vi prihvatili stihove vašeg pjesnika Šime Šugara? Da mu nisu čitali Kačića, možda ne bi bi pjesnik. Naši ljudi prije 100-200 godina nisu znali ništa osim «Razgovor ugodni naroda slovinskoga". On je sluša to, dao je oduška srcu i počeo pjevati u desetarcu. Kod Kačića ni sve skladno, ni sve rimovano. Mnoge njegove pjesme još i danas mladi znaju. Pjevaju ih, a ni ne znaju da su to Šugarove. (...) *nastavlja se razgovor o ljubavnim pjesmama, Kaččićevoj pjesmarici, stilu pjesništva Šime Šugara koji je utjecao i bio uzor ovom pjesniku te o stilu i sadržajima pjesni_švu ovog pjesnika* *ovaj pjesnik radio je 3 godine na zborniku ratnih uspomena, posvećenom 150-orici Pažana palih u borbi za slobodu gdje je opisao razvoj pokreta i živote svih palih boraca, te je radio na knjizi o prošlosti Kolana* Vi, kao jedan veteran, stari pjevač, kantadur, što kažete Vi o sadašnjem načinu pjevanja nakanata? Kako omladina pjeva? Omladina nažalost jako malo. Htjeli bi pjevat. (...) Mi smo pjevali svaku večer, zakoreć, pod kišobranom i u nediju i prid misu, iza mise i popodne u nediju. Judi ne mogu spat, ali se pivalo. Nažalost, naši (mladi) idu u vojsku. »uješ svakakove pjesme. Nema više onog što smo mi zvali «švajersko pivanje" (?). Slabo ima izgleda da će ovi mladi prihvatiti. (...) Ja se nisam nada da ću čuti vašu staru ojkavicu, ali ste me večeras iznenadili. To je zaista neka čudna stara tema, samačko pjevanje koje prihvaća u ojkanju drugi glas. Kako to da ste se potrudili i odlučili da to izađe jednom na vidjelo? Ja se sićam kad san bi dičak od 10-12 godina, onda su naši bili iza Prvoga rata, jer smo mi spali pod talijansku okupaciju, a naši su se osićali ka 90 ili 100 posto Hrvati al smo mi više žudili za Jugoslavijom jer smo osićali opasnost od Talijana. Pa su osnovali neku čitaonicu iza rata. Pomoga im je pop ondašnji, a onda je prošla garda. Tamo bi se bili skupili i kartali, a najviše bi pivali i pili vino. (*prekid trake, pa nastavak razgovora* ) .. a onda su bili već mojih godina, 70 godina, oni bi rekli ajdemo po starinsku zapivat, ojkavicu. Kad bi oni zapivali onda bi svi pleskali, bilo bi «živili pivci", ali to je bilo odumrlo, to su samo njih dva još. Ja sam to ipak uvati, i taj Šugar Ante. (...) Jel Vam se svidilo na snimanju kad su ova dva mlada pjevali, kad je došao Ante Šogar i još neko, kad su oni zapivali pred mladima da im pokažu, ova dva mlada su živnuli... Znači da je do vas starijih da vi njima pomognete da to od srca primu, da se užive u to...(...) Sin se s Vama dobro uklopio. Lijepo je to bilo za čut. ... Uvik bi se našla 2-3 momka po selu koja ne bi pivala pa bi se kasno onda ženili. Rekla bi divojka da kad ni piva ni momak. I tako Van je bilo. 27. KAZIVA»: Marija Šupraha, tajnica KUD-a «Bartol Kašić" iz Kolana, RAZGOVOR VODI: Ivo Belamarić KUD «Bartol Kašić" ima mladu tajnicu koja je za vrijeme snimanja bila pozorno koncentrirana za ovo sve što se dešavalo. Vidim lijep i uredan kulturno-umjetnički dom KUD-a, jedna vrlo vrijedna zbirka, odnosno muzej etnološki, sala za sastanke, probe i ples i tako prilično velika. Zaista kuća prilično uređena, reprezentativna. To nisam vidio ni u Pagu da ima jedno folklorno društvo, ako ga uopće i ima, ni u Novalji. Znači, vi ste na otoku oni koji prednjačite. Kako je došlo do toga? Na samom početku šahovska sekcija radila je u jednom skučenom prostoru iza sale u našem domu. Kako se društvo počelo proširivati, uvidjelo se da nema prostora. »lanova je bilo sve više, a prostor isti. Sada se išlo na ideju kamo da se proširi. U pravi trenutak došlo je do izgradnje nove školske zgrade za djecu od prvog do četvrtog razreda. Tad se mislilo kako bi ta stara škola dobro došla za preuređivanje, kako bi se tamo moglo nešto napraviti. Tako je negdje koncem '79. godine škola bila gotova tako da su djeca mogla preseliti u tu školu i počelo se s radovima na staroj školi. Dosta je bilo dobrovoljnog rada samih članova društva, a bilo je požrtvovnosti ostalih mještana koji nisu bili članovi. Došlo se do ove zgrade u kojoj smo u prijašnjoj učionici, dole, napravili etnografsku zbirku.