Glazba i ples nacionalnih manjina u Hrvatskoj: Razgovor s trojicom Bošnjaka iz Gunje, svirka i pjesma. Gunja, 9. 3. 2003.

Glazba i ples nacionalnih manjina u Hrvatskoj: Razgovor s trojicom Bošnjaka iz Gunje, svirka i pjesma Gunja, 9. 3. 2003. IEF CD 636 (originalna snimka na MD) Snimio Vido Bagur Razgovarali Naila Ceribašić i Vido Bagur Popisnu listu izradila Naila Ceribašić Idriz Bešić (1959.), imam tamošnje Islamske zajednice Bahrija Smailović (1951.), svirač violine Adem Hrustić (1952.), svirač šargije 1. Bešić: Sad u Hrvatskoj kažu da treba neka krovna institucija da objedini sve institucije, no svi vide sebe kao tu krovnu instituciju. Svatko kaže treba krovna, a pritom vidi sebe kao krovnu instituciju koja treba sve to da poklopi. Vidjet ćemo šta ćemo napraviti mi ovdje. Mi jesmo vjerska zajednica; ipak smo mi najstandardnija asocijacija, mi postojimo, trajemo. Mogu se ljudi mijenjati, ali zajednica postoji. Dok sve druge organizacije su vezane za ljude, jedan čovjek se ugasi, naljuti, isključi, i ona šepa, ne postoji, veliki su lomovi, no mi smo nadživjeli kao vjerska zajednica sve partije, sve sisteme, mi smo 1000 godina i po tu. Tako da je najlogičnije da tu bude neke sekcije, nekakve aktivnosti sve tu. Mi imamo i prostor, nama je lakše doći i do sredstava, nama je lakše i okupiti ljude. Znate da je religija najjača odrednica, najjača determinanta identiteta. Od nje sve počinje, to je prva stvar - reci mi koje si vjere, znam koje si nacije, znam koje si partije i sve ostalo. ‡ Kad je tu utemeljena islamska zajednica? (NC) Bešić: Islamska zajednica počela je u Gunji djelovati 1955. na 1956. (najprije je spomenuo 1965.). Točni podaci su u knjizi "Islam i muslimani u Hrvatskoj". Džemat je formiran 1955./1956., a nakon 10 godina pristupilo se izgradnji džamije. Ona je otvorena 28. 9. 1969. godine i predana na upotrebu. To je prva džamija s munarom u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata. Jer uz rat je bila i tzv. Pavelićeva džamija, okrugla džamija u Zagrebu koja je imala tri munare s namjerom da se gradi četvrta, no onda su došli partizani i srušili i ove tri. Inače, najstarija islamska zajednica u Hrvatskoj je navodno u Osijeku - oni su prije par godina imali 75 godina postojanja. ‡ Rekli se da je tu negdje oko 2.000 muslimana. (NC) U Gunji i Rajevu Selu ima oko 2.000 muslimana vjernika, a cijela županija ima negdje oko 2.500, 2.700. To je popis iz 1991., a i ovaj novi nije u tom smislu mnogo odstupio - što se tiče vjernika muslimana. Ovdje je jedan nesporazum bio s nacionalnim izjašnjavanjem. Nama su unijeli zabunu s bošnjaštvom. Mene nekad kad pitaju šta si po naciji, ja se znam šaliti pa reći: Čekaj da mi jave iz Sarajava šta sam, ne znam. Jer, po novome su se pisali Bošnjaci, a mnogi su se pisali kao Muslimani, i svi koji su se pisali kao Muslimani otišli su u grupu ostali, tako da je u Gunji više u grupi ostalih nego Bošnjaka. A nama je rečeno da će kompjutor tko god je muslimanske vjere prebaciti u Bošnjake, tko se nije pisao Bošnjak. Tako da ja baratam ovim podatkom da su vjerski muslimani. (Koliko je Bošnjaka?) Nema ni 700 Bošnjaka, to je nesporazum ... Mi Bošnjaci nismo opterećeni s tim nacionalnim nabojem. Mi znamo šta smo. (To je popis 2001.) Mi imamo tu nesreću da je svaki popis drugo ime nacije, razumijete. To da se ulici mijenja ime svakih deset godina, bilo bi teško zapamtiti, a kamoli naciji. Recimo, ja sam bio s jednom učiteljicom tu, ona se isto bavi tim stvarima koje vi radite otprilike - Jelica? Jegež u Vrbanji, neke smo im narodne nošnje posudili, makar ni mi nemamo, mi smo posudili, pa i njima posudili - bila neka smotra u Gradskom podrumu u Zagrebu, pa su nosili naše nošnje. Ona kaže išla u Bijeljinu u učiteljsku školu i ja sam kaže Hrvatica normalno, a mog prijatelja pita netko: šta ćeš ti bit, ne šta si nego šta ćeš bit - kad se nacionalno izjašnjava. Nekoga pita šta si, a našeg pita šta ćeš bit - Hrvat, musliman, neopredjeljeni, Srbin, itd. Tako da je to naša sudbina ta nesrećna - mi znamo šta smo, i ako ne znamo uvijek šta smo, možda ne znamo to definirat šta smo, al uvijek znamo šta nismo i počinjemo od ne nekakve negativne definicije, sistemom eliminacije doć ćemo do toga šta jesmo. Nama je nesreća to što smo partijskim dekretom i postali Muslimani i prestali bit Muslimani partijskim dekretom. Došla je jedna partija pa rekla: Muslimani ste; došla je druga partija, pa rekla: više niste. Dakle, nije to dignuto na neki nivo znanstveni izjašnjavanje. Recimo, kad se ta ideja negdje reafirmirala u Bosni o bošnjaštvu tad se pojavio gospodin Zulfikarpašić i oni su tada forsirali bošnjaštvo. Međutim, u međuvremenu je po nesreći došlo do razlaza između Alije i Adela, i onda SDA nije htjela da forsira bošnjaštvo 1989. prije rata i prije popisa 1991., jer se bojala bili bi to jaki poeni politički za Adela - mi Bošnjaci, on bošnjačka stranka, to je jedan kroz jedan pobjeda politička. I oni su tek 1993. godine kad smo izginuli ko Muslimani, kad su nas ljudi pobili ko Muslimane, raselili ko Muslimane u BiH, onda dođe ta pametna partija naša, SDA, pa nas preimenuje u Bošnjake. (No, vi jeste bosanski muslimani. NC) Jesmo, ali pazite što. Dijete kaže ovako, dijete moje rođeno u Njemačkoj, bila žena tamo u izbjeglištvu, mi živjeli ovdje. Nema dana u Bosni života, prijave, ničega - po čemu (?) kaže je Bošnjak. Da ne kažem imamo i tu treću generaciju, pa možda i četvrtu skoro - u Gunji u Hrvatskoj. Recimo, ja znam Muslimović? išao u školu ovdje, pa njegova djeca tu rođena, pa sad i unučad rođena. Kako bi onda po vama bilo izjasniti se? (VB) Pazite, mi se Bosanci, Bošnjaci, nama je to najbliže, najlogičnije. E sad pazi, treba se navići na to ime - ako se ja 40 godina odazivam na Idriz Bešić i sad neko kaže sutra si Hasan Hasanović ili Mustafa Mustafić, treba meni 10 godina da se ja naviknem da sam Mustafa, da nisam više Idriz. I to je nama sad tu problem. E sad, ja se bojim da se neće opet s nama poigrati svjetske sile i centri moći taman kad nam legne to Bošnjaci - dođe neko i kaže Bosanci. Što je, recimo, po meni još prihvatljivije, jer mi imali tu tribinu oko Nove godine - čovjek lijepo kaže: Bosna država treba narod, imaš Bosnu nemaš Bosanaca, imaš državu Bosnu u kojoj žive Bošnjaci, Hrvati i Srbi, nema Bosanaca, nema autohtonog, državotvornog naroda. (Pa kad su konstitutivni sva tri. NC) Pa, svi su konstitutivni, svaki, ali nema autohtonog naroda, imaš državu Bosnu bez naroda. I sad dođe neka partija treća i kaže: znate, ipak su oni bili u pravu, hajmo sljedeći put bit Bosanci. Da bi možda dobili kao Bosance Hrvate i Srbe u Bosni koji žive, jer pazi i ti Hrvati kad dođu u Bosnu, kad dosele u Hrvatsku, tu su Bosanci. Ima puno istine u tome što ste vi rekli da se čovjek preko vjere identificira kao prvo, ali onda odmah iza toga dolazi tradicija ... (VB) Jezik, dolazi jezik. Šta je rekao Staljin, koje su odrednice nacije: religija, jezik, teritorija, interes ekonomski, itd. Jer pazi, ja zagovaram da se formira jedan hrvatski islamski identitet, ja sam to reko sad na zadnjem savjetovanju, imali smo skupštinu izvještajnu - mi moramo na tome poraditi, mi moramo te hipoteke Bosne i te neke ... Mi jesmo, porijetlo vučemo i gotovo više, ajmo ... vučem ja porijeklo, porijeklo je porijeklo, ali gdje sam ja vezam, gdje mi je interes ekonomski, gdje sam ja teritorija, pazi imam jezik, državu, teritoriju, vjeru koju sam tu ... Postavlja se pitanje šta ima, tko govori bosanski jezik. Ali druga je stvar što je sad kod nas postalo vis a vis nekih zadnjih događanja u Bosni, sukoba, rata itd., pa moraš bit Musliman sve, samo ne moš biti Srbin il Hrvat, može bit i Cigan, može bit i Mađar, Poljak, Arap, Turčin, Albanac, sve normalno, Crnogorac, samo ne moš biti Srbin il Hrvat, razumijete? Još uvijek su jake neke stvari, ali mi moramo, ako hoćemo tu da gradimo neku budućnost, neku strategiju dugoročnu da tu ostanemo, da budemo tu, onda moramo stvoriti neki identitet, hrvatski islamski identitet. E sad odmah idu politike neke dalje, sve vis a vis zadnjih događanja. Jer pazite, kad se gledaju muslimansko-muslimanski odnosi, ne treba ih gledati kroz prizmu 1992-2002. ili 1997. nego od 1911., ić malo unazad, jer sva naša inteligencija bosanska koja nije mogla doći do izražaja u Bosni bila je u Zagrebu. Pa danas je 10% intelektualaca visokih Bošnjaka i Muslimana u Hrvatskoj. Jer sve što je vrijedilo i nije moglo doći tamo do izražaja došlo je tu. Tu je posto Kurjak, tu je posto Fadil Hadžić, tu je postalo masu naših ljudi, Ico Voljevica, masu naših ljudi doktora gore na Rebru, tu su naši ljudi jaki, tu su našli ko nekakav azil, tko god nije mogao tamo da se probije tu je došao u Zagreb i završio je. On da bi tu uspio mora biti puno jači i puno bolji da bi uspio tu. I sad smo mi recimo došli s pitanjem tradicijske kulture kod vas (VB) Kad je u pitanju tradicija kod nas, mi Muslimani imamo jednu nesreću - nama je nabijen kompleks. Ono što sad doživljavaju djeca srpska u Vukovaru da uče u čitanke kako su oni agresori i kako su okupatori, to sam ja učio godinama, i svi mi u Bosni, da sam ja ostatak turskog okupatora, da su Turci zulumčari, da su nabijali na kolac tko neće primiti islam, koji su naše žene silovali, ne znam ni ja šta. Ja sam sjedio u klupi i slušao kako ja potičem od tako nekoga. I šta si ti - kaže: da izvineš, ja sam Musliman. I kad te neko tako ubije u pojam da si ti ništa, sve tvoje ne valja, onda kaže: šta si - ja sam, da izvineš, Musliman, da sam dio toga zulumčara, toga okupatora, ostatak, itd. I sad u jednoj takvoj situaciji trebalo je imati hrabrosti i čuvati identitet. Bilo kakva identifikacija, ako počneš, odmah ti nabiju ostatak okupatora, ako počneš vjerski neki identitet, onda ti nabiju panislamizam, fundamentalizam, sada terorizam, itd. Jer mi smo izloženi i danas jednom medijskom linču. Gledate televiziju, bilo čiju televiziju, a pogotovo našu: ako ide neka lijepa vijest iz Sarajeva, pozitivna vijest, onda je slika od Marindvora pa dolje, Sarajeva, ono što nije Sarajevo, što može biti svaki novi grad ima svoje nebodere; kad je neka negativna, ružna vijest iz Sarajeva, onda je džamija u prvom planu, i ljudi oko džamije kako hodaju, ili snime prosjaka na ulici i tako te stvari idu. Mislim, mi smo u jednoj jako velikoj propagandi i naša djeca kad gledaju - nama je primitivno da žena obuče dimije i nosa itd., to je sistem zaostali. Ovdje je normalno i Šokci kad su nosili štafetu mladosti izlazili su u nošnjama da je pozdrave. Da ne kažem sada, jedna tradicija postoji. A nas je neko najprije ubio u pojam, nabio kompleks, i sad treba taj kompleks razbit. Ja radim jednu stvar, i mene ljudi ne mogu da prate, mene mnogi ne vole, mnogi me ogovaraju, oni ne znaju šta ja hoću, ja im ne zamjerim, ja znam šta hoću: ja moram njima razbiti kompleks, našem narodu. Ja imam djecu u školi koji su razbili kompleks, da on kaže: izvini, molim te, na čemu je taj kolač, jel na ulju il na masti. A nekad se smatralo zaostao ako neće da jede svinjetinu Musliman, sramota ga kazati, il laže: boli ga stomak. Ne, ja sam musliman: ako je na ulju ja ću pojest, ako nije ne mogu, izvini, i zdravo. I to mora biti normalno. Pazi, niko od nas nije biro oca i mater, nitko si nije biro vjeru i naciju, pa ja sebi izabro ovu najbolju. Svakom je njegova najbolja, svakoj je materi njeno dijete najljepše. I s tim stvarima se mora raščistiti, i mi to moramo zagovarati gdje god sjednemo. Druga je sad stvar nas, mi smo znači s tim kompleksom, a naš problem leži u nama, naša je krivnja u nama, mi moramo razbit taj kompleks, moramo uključit intelektualce. Mi nemamo intelektualaca, ne možeš ga okupit. Kako je u Gunji unazad dvadesetak, tridesetak godina što se tiče nekakvog glazbenog repertoara (NC) Ma nema ništa. Da neka grupa postoji, da neko se razvio. Pa mi smo imali 1991. da je bilo sramota harmoniku svirat, to je srpska. Pa –uro Perica da joj ...? šta će mu harmonika, daj mu tamburicu. Gunja ima jedini band koji ima harmonikaša ovdje u ovim selima, jedini naš band ima harmonikaša. Imamo mi devet bandova u Gunji, šokački sviraju, jedini smo mi imali harmonikaša u bandu. Jer ovdje je postojalo jedno vrijeme medijski linč - dakle, sve istočno. Mi smo sad došli s pitanjem šta sad. (VB) Evo, ja radim na tome, i mi se bavimo par godina u to ime. Ja kad sam došao u Gunju prije 21 godinu i 2, 3 mjeseca, mene je jedan župnik dobar bio kod nas, odvezo me, stavio me u auto i čitav dekanat obišo. Ja sam vidio šta ljudi imaju, šta rade: imaju župni dvor, dvoranu za ovu, salu za ono. Nama treba jedna prostorija u kojoj se ide u obući, u koju se ide bez abdesta, u koju može svatko doć. Jer, pazi, naša je vjera malo zahtjevna. Ne može se biti musliman onako usput, između ostalog, u prolazu, ne može se u džamiju svratit, u džamiju se mora krenut maksuz, znači i okupat i očistit i oprat i pripremit se. Od kuće do džamije već si faktički u nekakvom obredu. Mi smo svijet malo raščerali nekim stereotipima - grehota, sramota. I sad ga pokušavamo ponovo dobit. Ja sad imam problema. Ja sam bio za ovih 20 godina službe dva puta službe razrješavan i postavljan zbog tih nekih noviteta mojih, zbog nekakvih inovacija, što idem barem 10 godina ispred njih. Evo, mi smo imali muslimansku Novu godinu prije 15 godina - sviralo se kolo pred džamijom, slavila se Nova godina, obavili sve molitve što je trebalo, sve obrede. Mene su tužili u Sarajevu da sam napravio igranku od džamije, da bi oni 10 godina poslije mene počeli praviti ilahije i kaside, voda Zehru Deović, Hanku Paldum, Safeta Isovića, Mehu Pusića, animacija naroda. Kad sam ja u džamiji prikazao film "Pod zastavom Muhameda", donio televizor i video kasetu ubacio, prikazo film u džamiji jer nemam đe drugo - ha, u Gunji kino od džamije napravio hodža, da bi to dok je došlo do Tuzle, preko Tuzle do Sarajeva, to više nije bio film "Pod zastavom Muhameda" nego u Gunji gledaju u džamiji porniće. Jer tamo muzika se pušta, zaostao narod. Da ne govorim o nogometu - kad sam igro nogomet, bilo je grehota, hodža pa tamo, da bi oni poslije 10 godina pravili bajramske turnire, ramazanski turnir, bajramska liga itd. Čak reis pošalje muftiju da izvede početni udarac, ali 10 godina poslije, kad sam ja platio kožu. Tako sad i ove stvari. Ja sam znao: da bi džamija postojala, džamija arapski znači centar, džamija je sveučilište, pravi prijevod džamije - džamija znači skup, znači sve na jednom mjestu, sveučilište. I mi smo džamiju sveli samo na jedno mjesto obreda - merčid, tamo gdje se klanja, ništa više. I moramo znači razbit neke stereotipe, dat džamiji da bude pravo mjesto za sve što čovjek treba kao musliman, da ima kod džamije: i da jede, i da kavu popije, i da posjedi i novine pročita, i da nauči i sačuva sve stvari oko identiteta i oko džamije. Mi nemamo - ovo je želja nekom (?) hajd violinu i harmoniku sviraj, sad su moderni bubnjevi, gitara i to. Mi nažalost nemamo ni to. Jedne stvari ne možemo se oslobodit. Mi smo donijeli taj svoj mentalitet bosanski, taj naš bariluk i mi se moramo toga osloboditi i stvorit generacije koje će se toga oslobodit. Sad je njega sramota da on svira harmoniku. Ima 200 djece u školi muslimana, dvojica sviraju harmoniku i to hoće-neće, na zor, ... S druge strane, točno je da se harmonika svira od Francuske do Rusije (NC) Pa evo, tko bi sad sviro tamburu, jedan čovjek da se posveti tome, jedan mlađi čovjek, može živjet, može ga hranit. Ajmo vidjet ovo što imamo. Imamo ovdje dvojicu svirača. (NC) To je stara generacija, koja je donijela to iz Bosne. (Dobro, nije baš tako stara. NC) To je sramota sad imat tamburu u kući, netko da svira tamburu. Ne zna ni klavir pogotovo, to mu je premoderno - klavir. Vi svirate violinu: od kada. Bahrija Smailović: Od malih nogu sam počeo svirati, to sam se od amidže naučio, on je bio u vojsci, pa iz vojske došo, pa je pravio on ručno violine, pa sam se od njega naučio. (Sam je pravio violine, sam je štimao ili NC) (Jel ova vaša što je imate, je li to njegov ručni rad. VB). Nije, ovu sam ja kupio u Njemačkoj. Rođen je 17. 7. 1951. u Brezovici kod Srebrenice, u Gunji je od 1972. (radi kao zidar). Svirao je sa Ademom Hrustićem i sa Zairom rahmetli, on je umro, s njim je sviro. I Salko je bio. A tamo (u rodnom kraju) svirao je na sijelima, kad su žetve pšenice bile, kad se želo nekad srpom, kad su kominje? branje žita i uvečer se to onda čepuša i tako to. A u Gunji to nije, tu je većina kombajn, rade mašine. Je li postoji i ovdje nešto slično tamošnjoj žetvi pa da su vas zvali (VB) Nije. S kime ste tamo svirali (VB) Pa, bio je neki Junuz, bilo nas je više koji smo znali svirat, al eto oni nisu šćeli, ja sam viko da mi organizujemo, baš sam vam pričo tamo, da organizujemo tu neku grupu, ali oni su rekli: to je cigansko, to Cigani, to nije za nas. A uvijek je bio taj sastav violina i šargija (NC) Da uvijek, tamo su Cigani svirali, oni su imali svoju grupu u kojoj su svirali. (A vi?) Mi smo imali violinu, šargiju i bubnjeve, ja sam pravio bubanj. (Sam je pravio bubnjeve). Može manji, veći, zavisi. (Nema sad nijedan koji je napravio.) Kad sam došo ovdje ja sam to htio da organizujem, ali eto neće ... Jeste li ikad svirali u zadnjih desetak godina? (NC) Nisam. Ja ovako zasviram sam za sebe, kod kuće, nekad (Sviro je on nama na sijelu, op. Bešić). Nekad smo mi na sijelima svirali, za Novu godinu, po kućama, privatno. Ja sam samouk, svirao sam moravac, čačak, puračić, to je isto kolo; jedno mjesto kod Lukavca zove se tako, to je po tome. Bešić: mi igramo ta srpska kola, to je opet nekako isforsirano. Imamo mi i ilidžanku i neka kola koja su bosanska, klasičan korak, ritam, ali sve je to pod nekim propagandama, pod nekim medijskim forsiranjem, to se isforsiralo. Kako je sa sevdalinkom? (NC) Smailović: Zapjeva se, ali ja to sevdalinke slabo, nisam to. (Uz violinu i šargiju ne ide?) Pa ide, more i to, samo treba ispraksirat se. (Vi niste pjevali?) Pa zapjevam ponekad uz debelu žicu, kao na gusle (imitacija gusala, op. Bešić). Bešić: nije epska pjesma, nemamo mi epike. Koji bi tekst mogao ići u debelo (VB). Bešić: ja imam negdje na kaseti, u autu. Smailović: pa imam ja tih nekih pjesama. (Pokušava se prisjetiti). Ima ta jedna pjesma "Jednog dana Avdaga nastrada", pa ima ... Ja sam tih pjesama znao puno, tih lijepih pjesama, ali kako se ne svira, ne pjeva, to sam sve zaboravio. (Polako, sjetit ćeš se, VB). Bešić: Poslušajte moja braćo draga / Jednog dana Avdaga nastrada / U Doboju na dalekom putu / gdje sam bio nekoliko dana / tu sam grdnih zaradio rana / Dok sam rane, brate, povratio / tu sam sebi robije zaradio / U krevetu ležim pored vrata / kad policija udari na vrata / Meni vako policija veli / ajd se mali što brže opremi / pa s nama do Zenice kreni. ... (To pjeva i Smailović) Je li to opis nekog istinitog ili teoretski istinitog događaja? (VB) Bešić: Ja znam tog Avdagu, to je Avdaga blizu moga sela u Dobojevcima (?), ja sam čak imao negdje tu kasetu što on pjeva tu pjesmu, ja ga znam kao dijete tog Avdagu, tamburu je noso i hodo po selu. ... To je on o sebi spjevo, a kasnije su drugi (preuzeli). Predstavljanje Idriza Bešića, glavnog imama u Gunji, rođen 1959. u Sokolu kraj Gračenice između Doboja i Tuzle. Od početka 1982. je u Gunji. Objašnjenje razlike između termina hodža i imam. Ja volim seljačke pjesme, u nas se kaže to seljačke pjesme - ne kaže se ni izvorne, ni ... nego baš seljačke. Ja imam tu par kaseta u autu (vidi na IEF video). Sad se pjevaju ove novonastale, o tragediji Srebrenice, ima i tih pjesama (Smailović ne zna nijednu takvu). Adem Hrustić, rođen 10. 2. 1952. u Beširovićima kod Srebrenice, u Gunji od 1982.: Ja sviram u šargiju, dok sam još bio mali volio sam to, čuvao sam ovce i nabavio sam jednu šargijicu i tako sam se naučio i poslije kad sam već stupio da sam mogao da radim ja sam to napustio i ošo sam po firmama raditi i ovdje kad sam doselio, našao sam slučajno njega (Smailovića). Pomalo znam da pratim npr., ali ne znam to baš dobro da sviram, al nekog da pratim i našo sam se sa njim i malo smo tako svirali. Ja obično pratim violinu, kako on svira tako ja pratim. Svirao je najviše moravac, četverac. Ne može sam pjevati, to slabije ide, ili da on prvi ide, ali nekoga da prati, to može. Pjevaju u duetu. I on slabije sa sevdalinkama. To u njihovom kraju nije, nego od Tuzle ovamo, Tuzla, Sarajevo. To (Srebrenica) je do Srbije bilo, oni su više ono srpski, pravo seljački. Najviše je sevdalinke oko Tuzle, grada Tuzle i Sarajeva. Bešić: Ljudi su pokušavali sevdalinku utušiti, ugasiti, pa je bila jedno vrijeme i zabranjeno sevdalinke pjevati, orijentalne pjesme, okupator je to nama donio itd. Ima jedan tekst, u Glasniku je negdje 1950. i neke godine izašao, međutim kad je bilo 50 godina Glasnika je ponovo preštampan, pa ja to imam. Oni (zakon, država, Jugoslavija) su bili zabranili te pjesme, i onda recimo ... kao što je npr. Općinsko vijeće Županja na kirvajima zabranilo izvođenje pjesama s istoka, to imam u novinama, ... Tako i ovo (sevdalinke). Ali, kažu, Cigo jadnik nije znao, Cigo pod šatorom pjevao, narod hoće sevdalinku i onda su se oni sjetili pa su promijenili tekst, pa je Fata postajala Kata, pa je Hajra postajala Mara, pa je Ibro postajao Ivo - koja gora Ibro / Ivo. Ali onda se dođe u raskorak, pa je Kata od Boga namaz iskala, tu se vidi da je to falsifikat, da je to plagijat, nije se vodilo računa o nekim stvarima kad se na to išlo. Zato, sevdalinka je pretrpila puno, pa se pokušavalo da se promijeni tekst, na više glazbi, npr. Moj dilbere može i zabavna i narodna, može svašta. Sevdalinka je pjesma koja živi, recimo pjesma Hanka, to je pjesma decenije, pjesma pedesetgodišnja, uvijek aktualna pjesma: Kad sretneš Hanku, sjedu baku. Znam da je proglašena pjesmom zadnjih pedeset godina. Nema ti pjesme da je 50 godina aktualna. Sad pjevaju tri mjeseca i hajd gotovo. Da li se na vašim zatvorenim feštama zapjeva i sevdalinka? (VB) Bešić: O, pa da. To smo cijelu noć pjevali (mislim valjda na nedavnu proslavu muslimanske Nove godine, op. NC), pa zato smo napravili ovo, gospodine (misli na društvene prostorije uz džamiju u objektu koji je još i u izgradnji, op. NC), to je cilj cijele zgrade, tog objekta, u vrijednosti 3 miliona predračun, mi smo tome sve podredili, mi smo ovo prije mjesec, dva opremili, da bi se okupili, da bi to na neki način reaktivirali, da bi se počeli u Gunji njegovati. Tko od vaših ljudi tu sevdalinku zapjeva baš pravo dobro, da je ono, kako bi se reklo, iz zemlje? (VB) Smailović: Ovdje nema takvog, u Gunji. To jedino je iz Tuzle bio čovjek za Novu godinu. Bešić: Imali smo mi ljudi i ovdje, međutim mi smo počeli se tek sastajati, mi se nismo imali gdje sastat, kako se govorilo muslimani se sastaju samo oko kazana, sad imamo dvoranu, znate kaže se ništa bez butike, moja butika, moja muzika, moja politika. A po kućama kad slavite? (NC) Bešić: Kad je po kućama mevlud ili neka vjerska - grehota je harmonika. Nama je nabijena neka hipoteka toga, sve je grijeh, grehota je da se čuje, kaže neće meni u kuću ... Propaganda je bila jaka, ne znam kako se opstalo, ali se opstalo. Ugađanje glazbala Najava: putnička svadbena, kad putuješ, ideš, vodiš mladu (Smailović) 2. Putnička svadbena, violina i šargija: Smailović i Hrustić, instr.; pretočeno u kolo 3. Smailović putničko svadbeno nikad nije svirao na svadbi; naučio je svirati od amidže, slušao je svirače na svadbi u Srebrenici, tamo nije bilo narodnjaka i sevdalinki, nego to Najava: svirka na šargiji O tehničkoj postavi mikrofona; ima onih koji šargiju sviraju tako da lupaju prstima po trupu, no Hrustić to ne zna Najava: svirka na šargiji; ugađanje "razgođene" šargije 4. Svirka na šargiji: Hrustić 5. Hrustićev sin kaže kako mu otac zna i zapjevati uz šargiju Pokušavaju se sjetiti pjesme (teksta pjesme) 6. "Ova(j) moja tamburica(j) znade / đe god koj(ja) curica imade / aj, ja i mala, ja i mala u šum' sjedimo, u šum' sjed / gusta je, šuma je gusta, šuma, pa s' ne vidimo, pa s' ne vidim'", pjesma uz šagiju: Hrustić 7. Kazivanje teksta pjesme; komentar o načinu izvođenja Pregled kaseta imama Bešića (vidi video zapis) Najava: pjesma "Natjera me moja žena Zumra / da joj kvočku i piliće čuvam" 8. "Natjera me moja žena Zumra", pjesma uz šargiju i violinu: Smailović i Hrustić; promjenljiva struktura pjevanog teksta! (barem dijelom i zbog slabog sjećanja teksta?) Aj, natjera me moja žena Zumra / da joj kvočku i piliće čuvam / Da joj kvočku i piliće čuvam / vako meni, moja žena ... Vako meni moja žena veli / pazi čovo da ne bude kvara Ako nešto piliće pohara / nećeš čovo dobiti cigara? Ako nešto piliće poždere / nećeš čovo dobiti večere To je bilo na svet(l)oj livadi Ja sam kvočku pustio u granje / pa se šeta po ... do lada Al ti evo ide cura mlada / kraj mene se ona zaustavi Kraj mene se ona zaustavi / a ja š njome razgovor nastavi A ja š njome razgovor nastavi / trgovasmo jedno a za drugo Trgovasmo jedno a za drugo / ona meni svoje bijelo lice Ona meni svoje bijelo lice / a ja njojzi kvočku i piliće A ja njojzi kvočku i piliće / kad sam došo svojoj ženi Kad sam došo svojoj ženi / Vako meni žena progovara Vako meni žena progovara / đe su čovo kvočka i pilići –e su čovo kvočka i pilići / piliće je odnijela vrana Piliće je odnijela vrana / a kvočku je odnijela lisica A kvočku je odnijela lisica / jeste, ženo, imena mi tvoga Odnijela je lisica dvonoga. 9. "Aj kaka je sjajna mjesečina", na debelu, pjesma uz violinu i šargiju: Smailović (pjeva i svira) i Hrustić (svira), traje 2.13 (napravljen kraj) (Odabrano za CD "Glazbena baština ..., br. 22) Aj, a kakva je sjajna mjesečina / još je ljepša alibegovica / još je ljepša alibegovica / Devet svojih imala kćerkica / I desetu pod pojasom nosi / Ovako joj beže govorio: / Ako rodiš i desetu kćerku / Il se vješaj, il u Drinu skači / Il se vješaj, il u Drinu skači 10. Pokušaj prisjećanja nastavka teksta: To joj reče, u čaršiju ode / da večera i popije kafu / Ne bi malo vremena ne prođe / porodi se alibegovica / ona rodi desetu kćerku / pa je mota u bijelu svilu, pa je baca u studenu Drinu: / Plivaj, kćeri, plivaj, patko moja / za tobom će mila majka tvoja / Ne bi malo vremena ne prođe / kad evo ti bega iz čaršije: / Djeco moja, siročadi moja / Najava: "U mom selu svađaju se žene", na debelu 11. "U mom selu svađaju se žene", na debelu, pjesma uz violinu i šargiju: Smailović (pjeva i svira) i Hrustić (svira) Aj, u mom selu svađaju se žene / po nesreći, uvijek radi mene / po nesreći, uvijek radi mene. / Kad se spremim i kroz selo pođem / i kafani ja na vrata dođem / u kafani uvijek mnoga raja / a najviše žena iz mog kraja / Sve me redom i grle i ljube / i pitaju: šta piješ, golube / A ja njima vako odgovaram: / Ja vam pijem piće svakojako / a najviše napijem se vina / kad sam vako pokraj mladih žena / jer za mene najbolje su žene / po šest dana i toliko noći / iz kafane ne daju mi poći / i pijem, pušim, a pare se troše, / sve troškove mlade žene snose. 12. Bešić čita poneke naslove i stihove iz zbirke "Meraklije" i istodobno snimljeni glas hodže uči podnevni namaz (13 h). 13. "Aj kaka je sjajna mjesečina", na debelu, pjesma uz violinu i šargiju: Smailović (pjeva i svira) i Hrustić (svira) Aj, a kakva je sjajna mjesečina / još je ljepša alibegovica / Devet svojih imala kćerkica / I desetu pod pojasom nosi / (i) Ovako joj beže govorio: / Čuješ mene, moja vjerna ljubo / Ako rodiš i desetu kćerku / Il se vješaj, il u Drinu skači / To joj reče, u čaršiju ode / da večera i popije kahvu / Ne bi malo vremena ne prođe / porodi se alibegovica / Ona rodi desetu kćerku / pa je mota u bijelu svilu / pa je nosi Drini na obalu / pa je baca u studenu Drinu / Plivaj, kćeri, plivaj, patko moja / za tobom će mila majka tvoja. 14. Smailović svira na đačkoj violini, nekad je svirao na većoj, ta bi mu bila bolja, namjerava je nabaviti