Glazba i ples nacionalnih manjina u Hrvatskoj: Aleksa Pavlešin, svirač bandure, pripadnik ukrajinske manjine, Zagreb, 5. 6. 2003.

Glazba i ples nacionalnih manjina u Hrvatskoj: Aleksa Pavlešin, svirač bandure, pripadnik ukrajinske manjine Zagreb, 5. 6. 2003. IEF mgtf 3363 mini disc Veza s IEF foto Snimio Vido Bagur Razgovarali Naila Ceribašić i Vido Bagur Popisnu listu izradila Naila Ceribašić 1. Kako je počeo svirati banduru: Pavlešin je 1972. godine bio na festivalu Rusina i Ukrajinaca "Crvena ruža" u Ruskom Krsturu. Tamo je osvojio 1. nagradu za pjevanje pjesme "Uzet ću banduru, svirati što znam". Sljedeće godine je jedan prijatelj putavao u SSSR i za jedne je farmerke kupio, između ostalog, banduru, donio je ovamo. Jedna prijateljica je također tamo kupila banduru i poklonila je Pavlešinu. Nije bilo ni ključa za naštimavanje ni literature, ničega. O banduri ni Pavlešin niti nitko iz njegove okoline nije znao ništa, samo da je to ukrajinski instrument. Sasvim malo su imali prilike i da nešto čuju: unutar zborova iz SSSR znala se naći i pokoja ukrajinska melodija i u rijetkim slučevajevima znalo se u pozadini čuti banduru, samo ju je trabalo znati prepoznati. Kad je stigla bandura, Pavlešin se povezao s jednim gospodinom citrašem (preko Arsena Dedića). Taj citraš se u to vrijeme znao pojaviti na sceni uz A. Dedića, diskretno. Stanovao je negdje u Frankopanskoj, gdje je prije bio restoran "Prag"?, s lijeve strane kad se uđe u Frankopansku iz Ilice. Taj citraš ga je uputio na jednog još starijeg citraša. Taj citraš je stanovao u Prilazu Gjure Deželića. Kod njega se nagledao fantastičnih citri, to je bio stan-muzej. Taj čovjek je davno umro, Pavlešin se ne sjeća kako se zvao. Taj čovjek i Pavlešin našli su u jednoj encikopediji da je bandura jedna vrst gitare, tip španjolske gitare, no oni su zaključili da to nije to. Taj čovjek je drhtavim rukama odsvirao na citri od bjelokosti jednu melodiju i upitno ga pogledao sviđa li mu se to. Potom je Pavlešinu jedan čovjek koji je ugađač klavira po osjećaju zategnuo strune i naštimao banduru. Pavlešin je sam napravio ključ tako da može stati (jer od citre je bio premali, od cimbala preveliki, od klavira pogotovo). Malo je počeo sviruckati, po svom nahođenju. Kasnije je uspio nabaviti rezervne strune jer je bilo ludo da uloži neki trud, pa pukne žica, a on nema rezervne. Za banduru nijedna žica ne paše ni od čega, za banduru su baš posebne žice. Kad je nabavio i jedan komplet struna iz Ukrajine, iako je tada bandura u Ukrajini koštala nekih 500-600 USD, što je bila dobra dvogodišnja plaća kod njih, tako da se nije moglo ni jednostavno doći do bandure ‡ jer su bile skupe. Nije ih bilo u dućanima nego su se naručivale; postojala je jedna središnja tvornica koja ih je izrađivala. Pavlešin je u to doba uspio nabaviti i karpatske sopilke ‡ komplet, i uz njih je bio certifikat, npr. C sopilka koncertna, napravio majstor taj i taj, provjerio glazbenik taj i taj. Slično je bilo s bandurama. (Sve je bilo centralizirano). Unatoč takvim okolnostima, uspjeli su za Pavlešina naći rezervne žice, prošvercati ih. Onda je Pavlešin mogao početi učiti. No, nije imao literature, nije imao nikoga ni da ga uputi, pa je sam po sluhu; nije imao ni snimke. Možda je to bilo i dobro, jer je išao tražiti svoj zvuk, svoj stil. Tek nakon 7-8 godina dobio je i to odjednom dvije knjige škole za banduru, no to je bilo prekasno jer je on već imao svoj grif koji je teže prepravljati nego što bi bilo naučiti neki novi instrument. Pavlešinu je zapravo drago što se na takav način srodio s banduru, jer mu se on čini duboko izvornim, pogotovo jer su banduristi u današnje vrijeme komercijalizirani. Kobzara je rijetkost i u Ukrajini. Ono što je popularno je trio banduristki, toga ima, i aranžmana za izvođenje, no to je već postalo prigodničarsko. Lijepo to zvuči, lijepo je vidjeti, no kad se pogleda što je tradicija bandure ‡ nikad bandura nije tako svirana, kao tri banduristkinja, to je današnje i kao takvo je vrijedno, lijepo, no ne nosi dah prošloga, nema štih patine, pogotovo zato jer se danas bandura svira u cijelosti noktima i prilično ispruženim prstima što daje gipkost, brzinu izvođenja (čak imaju i umjetne nokte, neki čak lijepe selotejpom). Jedan muzikolog i bandurist bio je u Zagrebu i s njim je bio jedan bandurista ‡ kobzar. Kobzari su jedna sebi svojstvena kategorija pjesama koja je ... ‡ duma je ono što jest, i tražit usporedbe s nečim drugim je dosta teško (npr. kao što je i za način pripovijedanja kao u bugaršticama, kao što su epske pjesme uz gusle ‡ sve to ima elemenata, no nije to). Duma je sebi svojstvena. Taj bandurist iz Ukrajine mu je zasvirao i sve od koncerta, kojih dva sata nije skidao nokte zalijepljene selotejpom jer je očekivao da će svirati, i poslušno, po naređenju (muzikologa) on je sjeo i zasvirao ‡ Pavlešin si stoga pomisli kako nije on nipošto kobzar, jer jedan kobzar ne bi to sebi nikada dozvolio. Kobzar nema gospodara. To je jedan specifičan vid umjetnosti. Nešto slično je bilo u slikarstvu - takav putujući slikar je npr. Ilija Rjepin, on je naslikao jednu čuvenu sliku (među ostalima) gdje se vide i jedne kobze, što je preteča bandure, prisutne među Kozacima. To je slika "Kozaci pišu pismo sultanu". Kako je Rjepin bio slobodnjak u slikarstvu, tako su i kobzari slobodnjaci, ali su i "odgovorni pred poviješću" (kako je prvi rekao Hruščov). Kobzari su na neki način bili odgovorni pred sobom i pred poviješću i zato su i mogli biti okosnica ukrajinskog duha kroz dugi niz stoljeća. Da su bili drukčiji to ne bi opstalo. 2. Pokolj kobzara u Harkovu 1930. godine. Staljin je mislio da je dovoljno naći načina kako uništiti kobzarstvo i tko to učini Ukrajina je njegova. Staljin je to pokušao i provesti. Organizirao je nešto poput festival kobzara u Harkovu. Festival je i obavljen, no nakon festivala samo su ih pobrali sa scene u stočne vagone iz kojih su ih samo bacali van kako se išlo kroz snježna prostranstva, tako da nema groba, bez traga. 3. No, Pavlešin je dobio dvije knjige po kojima nije radio, ali je bilo zgodno vidjeti da razvoj bandure u Ukrajini nije jednoobrazan, da postoji moda, da se npr. danas više ne koristi način sviranja u kojem se žica poteže i od sebe i prema sebi. U drugoj knjizi toga uopće nema. Kad je kontaktirao s jednim zborovođom bandurista, taj nije nikad čuo da se žica poteže i od sebe, no time je Pavlešin dobio jednu jako ugodnu promjenu boje zvuke istog tona trznutog na jedan i drugi način. Inače se trza samo noktima prema sebi, slično kao na harfi koja se svira uvijek prema sebi, nikad od sebe, samo se harfa svira jagodicama, a bandura noktima. A Pavlešin je banduru svirao jagodicama. 4. Pavlešin danas više ne svira banduru, već oko tri godine. Budući da je to glatko prihvatila i diplomacija kad je odbio nastupiti za gospodina Kučmu (kad je nedavno dolazio), nećemo valjda ni mi praviti problem od toga. Pavlešin je svirao od 1973. do unazad tri godine, dakle 27 godina. VB: To je teška odluka. Pavlešin: Čovjek koji se ne može odreći visokih stvari je rob. Tako se odrekao i pušenja, jednostavno je odlučio za svoj 50. rođendan da više neće pušiti. Rođen je 1949. godine. Odricanje od bandure je bilo postupno: prvo se odrekao scene, pa su ga nagovarali da nastupi ispred scene, koja dječja logika, a ne pitaju se zašto on neće na scenu, taj isti koji ga nagovara a kao Poncije Pilat stoji. Kao netko iz naše struke, kad je nastupio na sceni u Dubravi, onda su napisali: ima li smisla dovoditi na ovakvu smotru pjevača sa školovanim glasom. Umjesto da je Pavlešin, kao debeli amater, dobio pohvalu što se toliko izgradio da je njegov glas poput školovanoga, koji ne zna ni note, a taj pacer koji je tamo došao i dobio dnevnicu i sjedi na ušima i ne vidi da je to amater koji je usavršio glas, nego kaže kako je to jedan školovani glas koji pjeva dosta loše. I tako dobijete perlicu takvih stvari i onda se više ne izađe na scenu, jer je sve što se oko toga zbiva da me Bog prosti, i što će Pavlešin u tom kolu, njemu to ne treba. Ili, na takvoj smotri nema ozvučenja, pa se Pavlešin mora derati da nadjača salu, to je uvredljivo. Jer, tamo netko nije dorastao svom poslu, primao on ili ne primao plaću, no čim se latio toga, treba to i napraviti. Tako taj, tako onaj koji odlučuje kako će se financirati koje društvo, i što će Pavlešin tamo. I što će nam on to uopće govoriti: ako znamo, ako ne znamo, jesmo li u tome, jesmo li mogli nešto učiniti. To je jedna sfera problematike gdje je vidjeo da će ili biti Don Kihot (što nema smisla), a gaziti u tom (blatu) po onome što jest glazba, moćiti prste i noge u organizacijsko i drugo blato, što to njemu treba. I onda je prešao na komorno, da bi nakon nekog vremena ocijenio da neće čak niti komorno. I jednostavno je prestao. Sad će on biti glasogovornik jedne profesorice koja svira banduru. Nije mogao biti svoj (glasogovornik). Da on mora sam nositi stolac na koji će sjesti, pa koji to kobzar radi. 5. Repertoar Pavlešina je bio šarolik. Ovdašnjeg repertoara nema, ne samo kad je riječ o banduri nego ni u jednom tipu glazbe, folklora, nema ovdašnjeg repertoara kod Ukrajinaca. Jednostavno se kopira iz Ukrajine, jer što su ovdje i donijeli nisu održali. Kad je došlo do ponovnog buđenja, onda se kopiralo. Ono što se donijelo melodija je u dobroj mjeri sačuvano (kako je zapisano u Ukrajini u zapisima narodnih melodija). Dosta tih melodija je prenešeno i sačuvano, no uglavnom su to šire poznate melodije iz Ukrajine, a ne iz nekog lokaliteta, toga nije prenešeno ovdje. Pavlešin je neko vrijeme to i zapisivao od tetice do tetice i vidio je da je jako rijetko ostalo kod neke bakice da se sjeća neke melodije koja baš zvuči tako da se vidi da je to lokalitet iz njenog kraja, što su donijeli kad su doselili. Tako nešto je jako brzo nestalo ‡ prihvaćeno je ono modernije, i to se pjeva među Ukrajincima i u Bosni i u Vojvodini i u Hrvatskoj, opće prihvaćen repertoar koji jest starijeg datuma, ali je šire poznat, dolazio je iz Ukrajine i nakon doseljenja, pa su naučene. 6. Etimologija riječi kobzar. Nedavno je profesorica koju je prije spomenuo pokušala dati tumačenje, koje njemu nije uvjerljivo. Čak je jedno od tumačenja bilo da kobzar potječe iz engleskog. Veza Ukrajine i Engleske nije uvjerljiva, prije bi bila Švedska, jer su s njom jako dobro surađivali i prije 1000 godina, pa bi to još moglo jer je u vrijeme razvoja kobze. Kobza je gotovo identična, barem u prvoj fazi, s perzijskom lutnjom: načinom izrade, veličinom. Vjerojatno je i sam naziv uzet iz tog područja i zaživio u Ukrajini. Ni riječ bandura nije jasno kojeg je podrijetla ‡ na nekom od iranskih dijalekata to bi značilo glazba, glazbalo. Kobzarstvo se nije prenosilo s oca na sina, Pavlešinu to nije poznato. U kozačka vremena imali su čak i ceh kobzara da bi zaštitili neka svoja neotuđiva prava glede nekih sloboda ‡ i u ovim krajevima Smail Aga je drhtao ni od čega drugoga nego što li će guslar o njemu reći, đelitnut se, ne pogodit cilja. To mu je bio strah, pred poviješću. Oni su živjeli od toga i bili su uglavnom putujući. Ima nekoliko tipova kobzara. Bilo je onih koji su silom prilika postali kobzari i nisu bili kobzarskog duha nego da se preživi. To su bili uglavnom ili sakati ili slijepi, a ruke su im bile zdrave, pa su skupljali milostinju svirajući. Obično su imali nekog dečeca koji ih je vodio, ali Pavlešin nije čuo da je neki od tih dečeca postao kobzar. Taj tip kobzara zabiljen je i na slikama: kobzar drži kobzu i drži se za rame dječaku koji ide naprijed, od sela do sela. To međutim nije tipičan kobzar. Tipičan je prije kao što je u ovim krajevima bio guslar: kršni i stasom i glasom. Nekad je to bio solistički instrument, a danas postoji orkestri i do 120 bandura (to je bilo u Argentini) ‡ završno slože 100 i kusur bandurista za završnu točnu. Pavlešin nije glazbeno pismen, iako se snalazi u crtovlju, može li odpjevušiti melodiju, no nije pismen jer npr. po rasporedu snizilica i povisilica na početku ne zna je li to dur ili mol, pogotovo koji je. On se nije potrudio da to nauči. 7. Repertoar je usvajao sluhom i sam si je odabrao aranžman za pratnju, kako njemu paše. Osnovnu melodiju naučio bi sluhom, preko ploča, kaseta. Sad više nema tih problema kao nekad. Pavlešin je već 1970. napamet znao preko stotinu ukrajinskih pjesama, tekst i melodiju. On je u amaterizmu, službeno na sceni, od svoje 7. godine. Njegovi djedovi su doselili iz Ukrajine, a roditelji su mu rođeni tu, u Bosni, u Vrbaskoj banovini, u Prnjavoru. U njegovoj se obitelji govorilo ukrajinski. Njegova djeca govore pomalo. Kad je on bio dijete/mlad, sva djeca koju je poznavao su pjevala, danas ljudi ne pjevaju i nemaju sluha. Prije je svatko imao sluha. Njima je jedan vid igre bilo da sjednu i pjevaju po sat, dva vremena. Tijekom osnovne i srednje škole nije prošla ni jedna godina da se nije pojavio na sceni, ne doduše uvijek pjevajući ‡ bilo je i dramskih umjetnosti. I u Prnjavoru i kasnije u Banja Luci na scenu su postavili zavidan broj djela na ukrajinskom jeziku. Ovdje u Hrvatskoj malo je nešto bilo počelo, ali nije zaživjelo. Prije bandure Pavlešin je svirao jazz trubu (B-trubu). Učio ga je nastavnik glazbe Juraj Eterović, Splićanin. Predavao je glazbeni odgoj u Prnjavoru. On je brat od fotografa i reportera Eterovića. To je generacija s Terezom Kesovijom. Kad je ona jedanput u Prnjavoru imala koncert, njegov profesor namjerno joj se nije htio javiti, a bio je blizu, da vidi hoće li ga prepoznati ‡ i ona ga je prepoznala. 8. Profesorica bandure koja se udala ovdje, živi u Lipovljanima. Sad nedavno su je prviput pozvali da ima koncert, prije toga morala se naguravati da na jedvite jade prođe. To je malo čudno. Npr. na "Prizmi" su je sad pustili, a snimili su je na tom koncertu jer na "Prizmi" više nema mogućnosti da netko takav dođe u studio i snimi, za nacionalne manjine je to ukinuto. To mu je osobno rekla gđa. Drašteta, da oni više nemaju mogućnost koristiti studio za takve stvari (da u studiju naprave kvalitetne snimke), nego samo dokumentarno. To je uvredljivo, da ta samo jedna emisija (koja je poput bosanskog lonca, sve skalaburaju, pa kako ispadne), trude se da je urede čim bolje, ali čim je emisija za sve i sva, jedna jedina, to je teško napraviti kruh da je po ukusu cijelom narodu. VB: Hrvatska televizija loše radi i cijelu tradicijsku kulturu. 9. Pavlešinova bandura nije jedina u Zagrebu. U Zagrebu ima deset nijemih bandura, to je hrvatski izum. Postoji kijevsko-černihilska bandura, poltavka bandura, ljvivska bandura i nijema bandura. Ovu nijemu su izmislili tu u Hrvatskoj. Pavlešinova bandura ne šuti, nego vrišti; Pavlešin je tako puno glasniji, puno glasniji nego kad je svirao. On je bi mogao biti učitelj mladima [jer je njegov način sviranja nestandardan], no ova profesorica bi mogla. VB: U Hrvatskoj ima i nijemih gusala i dipli ... Pavlešin je prije par godina vidio fantastičnu izložbu svirala iz cijelog područja Hrvatske, od dipli, frula, okarina, nema čega nema, uz svaku je bilo napisano iz kojeg je kraja, u kojim se prigodama svirala. O toj izložbi nije čak bio ni pošten prilog na televiziji, to je bilo polustidljivo, valjda je nekom palo na pamet da od rata nije prošlo puno vremena, a frulica je ipak tamo simbol nečiji, kao što je netko napisao i u knjigu dojmova ‡ pola stranice potrošio na određeno hraćkanje. A time Hrvati bacaju jedan dio svoje tradicije samo zato što je tamo kod nekog nešto slično, pa netko sebi misli da je to nametnuto, a nije. 10. Pavlešin vadi banduru. Raniji veleposlanik napravio je gaf s fotografiranjem. Rekao je kako ima jednu banduru za društvo, ali ne zna je li baš dobra, pa je pozvao Pavlešina da je dođe vidjeti. On je došao i kad su mu je dali u ruke, fotograf je napravio snimak. I kasnije predsjednik društva nije htio primiti tu banduru, pa je dana jednom članu. A u izvješće koje se slalo u Kijev sigurno je pisalo: "Bandura je svečano predana članu društva, banduristi Aleksi Pavlešinu" i dokumentirano s fotografijom kako on drži banduru u rukama. To su mangupska posla. 11. Bandura je instrument koji se još uvijek razvija. Na njegovoj je banduri raniji vlasnik ukopao dublje za neke strune mjesta i sad je to tako raspoređeno da se odmah zna s prstom koji je ton (demonstrira ton G, E, D, Dis te izbočenja i udubljenja). Njegova je bandura naštimana u G-duru, kromatski je sve kompletno. To je kijevsko-černihilska bandura. Razlika u odnosu na druge tipove je s obzirom na način izrade. Njezina se rezonantna kutija izrađuje iz jednog komada, šupljina se iskopa iz punog drveta i preko se stavi gornja ploha, uz dodatke za pojačanje konstrukcije. Ljvivska bandura ima okvir ojačan, no ima duge, složena je od daščica, kao lutnja, pa ima i više rezak, metalni zvuk. (o ukrajinskom i ruskom izgovoru toponima: Lavov, Kijev, Černobil; kako je Kijev dobio ime, dva brata i sestra koji su osnovali Kijev). Nedavno je u Klovićevim dvorima bio koncert za društvo iz Europe, političare. Nastupio je i jedan guslar, predstavnik srpske nacionalne manjine. Kad je on pjevao svoju storiju, blagoslivljao je i svete gradove, između ostalih, i sveti grad Kijev, znači zna zašto je Kijev sveti grad, kako je nastao i kako je išlo s pomicanjem nakon raskola istočne i zapadne crkve, da je zapravo Kijev na neki način treći Rim, a to je prisvojila Moskva, najgrublje prisvojila, ultimatumom. 12. VB: Ima li ijedan uvjet pod kojim bi Pavlešin iznova prosvirao. Pavlešin u posebnim trenucima, doma, zasvira, za najuži krug. Najsuvremeniji tip bandure (kijevsko-černihilske) izrađuje se s čitavim nizom polugica za preugađanje, da se iz jednog tonaliteta ugodi u drugi (demonstrira, pokazuje kako se preugodi da bi se komplicirani hvatovi pojednostavnili, pa se može virtuoznije svirati). Bandura bi se mogla kombinirati s drugim instrumentima, no to se ne radi, ide se na to da bandura bude sama za sebe. U zadnje vrijeme napravljene su bandure koje su štimane u F-duru, kao i bas bandura, pa orkestri dobivaju puni zvuk. Ljvivska bandura nema red poluga nego manji broj poluga na jednom mjestu (svega četiri), pa je jednostavnija za preugađanje od kijevsko-černihilske bandure. Pavlešinova bandura ima opseg od 4, 4,5 oktave: malu, veliku, prvu, drugu i dio treće oktave. (Svira najdublji ton i najviše tonove i arpeđo; još nekoliko nizova arpeđa). Kako se bandura drži: sjedne se na stolac, desna noga malo odostrag, lijeva malo naprijed, pa se dobije jedno koljeno malo niže, a drugo višlje. (Demonstrira kako se stavi bandura - vidi foto). Kako instrument ne bi klizio niti bio previše oslonjen na noge, Pavlešin je napravio dodatni remen (poput klapne kod nekih bandurista; i inače banduristi rade ili naručuju neke posebnosti, male razlike), tako da mu bandura stoji stabilno na koljenu, ne klizi. Budući da su njegovi prsti kao krumpiri, pri brzom prelaženju se blokira ..., pa si je napravio dodatak (pokazuje), tako da su mu ruke slobodne. Sljedeća dorada je nešto poput demfera (pokazuje), tako da mu bandura zvuči nježno, poput klasične gitare ‡ bez toga bi zvuk bio rezak i dugo bi zvonio (demonstrira). Vjeruje da će se ubuduće na bandurama početi raditi i demferi (pokazuje kako), tako da će time bandura postati portabl klavir. 13. Pavlešin je studirao fiziku i radi na "Ruđeru". Zaposlio se u struci, pa nikad nije završio fakultet, stao je na kraju 4. godine. Sada radi kao tehničar u laboratoriju za vakumsku tehniku i istraživanje materijala, no po svim klasifikacijama takvog zvanja nema, ne postoji u katalogizaciji. Tako on praktično nema zvanja. I to mu ne nedostaje ‡ zašto biti ukalupljen. VB: Šteta što vas nismo čuli. Pavlešin: Zakasnili smo nekoliko godina. Kažu da kad je Beethoven obolio, htio je da za kraj ostanu krupne riječi, pa je navodno rekao: "Mojom smrću gubi cijelo čovječanstvo, ali najviše ja". Na sreću, on je prizdravio, pa mu to nisu bile zadnje riječi. A zadnje koje zbilja jest rekao bile su, kako kažu: "Šteta, ali prekasno", referirajući se na butelju vina koju su mu donijeli. Pavlešin nije Beethoven, ali svejedno šteta je, javili smo se prekasno. Gospođa koja sada svira banduru završila je konzervatorij, studij bandure u Ukrajini. Snimka Pavlešinovog sviranja pohranjena je na Radio Zagrebu, kod gospodina Sikorskog i na TV Zagreb: nedavno je bio prilog o banduri u "Prizmi" i tada su dali jednu sekvencu njegova sviranja iz arhive. Šteta što je to sačuvano jer sjećanja su puno ljepša od [dekumentacije o tome].