Razgovor s Anom Kvesić iz Borova naselja, 28.6. l994.

KASETA 2, STRANA A Zabunom nije snimljena gotovo cijela strana, ali mi se danas (17. 7.) čini da zapravo nije bila na početku, pa dakle razgovor uglavnom jest cijeli snimljen. Dvije skupine su uspjele uspostaviti nekakav kontakt, ali nisu uspjele pronaći koju bi pjesmu s ovoga podneblja zajednički otpjevale. Završilo se s pjesmom Kad si sretan ..., ali to su (potaknule) žene psiholozi. Nema zajedničke pjesme. Koju bi mi to zajednički otpjevali? Ha? Nema, uopće nije bilo pjesama. Pjevalo se pjesma s refrenom Samo da vidim radost u tvojim očima, koju je smislio jedan profesor u centru za nenasilnu komunikaciju. Isto sada s Bosankama - ne bi uštimao pjesmu (smijeh). Hajd, pjevali smo ove stare. I onda sam ja pomogla da ova novokomponovana - Sarajevo se ne da, pjeva Hanka Paldum, strankinje sam naučila. A ne pjevam nijednu o Vukovaru, ni Ravnicu, ni ... NC: Da li se tu, u prognaništvu, sluša glazba? AK: Interesantno da je ova jedna pustila neku glazbu novokomponovane pjesme srpske i čovjek je tako izletio iz sobe i toliko bio ... mogao bi se potuči. Ne može slušat (bio je u logoru, i možda se naslušao tih pjesama i pjesama, jer s njima su stalno). Već taj takt iritira. Mislim, ta pjesma je možda uobičajena neka. Mislim, ne mora uopće biti tog nekog ... teksta. Ali već taj takt iritira. NC: Glazba na prvoj liniji fronte? AK: Kad smo bili u podrumu već je postojala pjesma Moja domovina, pa Stoji grad, pa Od stoljeća sedmog. NC: Imale su neku funkciju te pjesme? AK: Ou, meni su ... jako bile korisne, kad smo bili u naj, najtežim uvjetima i kad se čula takva pjesma. I, ne znam, imala sam isto osjećaj da smo otpisani od svijeta i čak sam mogla pomisliti da ćemo tragično stradati, ali pjesma mi je bila jako draga. Imala mi je i neku svoju funkciju. Bogatiji je bio život, iako je ono jad i bijeda, ali kad si nekako prepoznat isto od stoljeća sedmog, da će ti uzeti netko, da te neće biti ... Malo sam se iznenadila tom tekstu. NC: Mislite da je dobar? AK: Nisam ni znala da ću morati napustiti to tlo i da će to stvarno sve biti zbrisano, ta obilježja i ... da će Vukovar baš ostati bez tih obilježja. A ta pjesma je već sročena s takvim tekstom, a na kraju sam se uvjerila da je to to. [govori o Od stoljeća sedmog] Nisam vidjela nekih problema ako je netko neku pjesmu zapjevao, ono, dok je još bilo mirnodopsko. Dobro, nisam ja ni znala za Vilu Velebita ... NC: Zlatni dukati i Ne dirajte mi ravnicu, kako je sad s tim pjesmama. AK: One se slušaju. Ali, znate šta, mnogi još ne mogu nikakvu pjesmu prihvatit, ne može se ovdje pustit ... Nekog jako iritira pjesma, bez obzira radi li se o Od stoljeća sedmog, Moja domovina, ... Dobro, ova jedna pušta, kao da ... STRANA B Ovima kojima smeta, nemaju tu lijepu stranu života, poginuli su im ili ne znaju za njih - nije im uopće do veselja. Bilo koja vrsta glazbe im smeta. Teško je udovoljiti o ovakvom zbijegu, kakav sadržaj života bi trebalo osmisliti, organizirati, jako teško. Ljudi su suviše ogorčeni, suviše su propatili - nije im do pjesme, nije im do ničega. Vide samo sad svoju tragediju, ne vide svoju domovinu. Mislim, različiti su ljudi. Imala sam prilike da jučer razgovaram sa ženom koja je imala sina jedinca, i vjeruje u Boga. I ona zaista s takvom lakoćom govori o tom nestalom sinu - dobro, vjeruje da se eventualno spasio, navodno je preplivavao Dunav. E, sad, dal se spasio, to opet nije njezina briga. Ona je rekla: Bože, ja sam ti ga predala i zadovoljna sam. Kao, to nije njena briga. I sa toliko snage ona piše pjesme, sa toliko snage ona može prihvatit pjesmu. Ali, njoj je život njezin sin i Bog i domovina i ima jedan pravi oslonac. A netko se prosto izgubio, skupio i taj nestanak sina ili sinova ili ne znam koga, unazadio ih je i nekako nemaju pravi smisao života. I pjesma tu onda ništa ne pridonosi. Razna su objašnjenja zašto živjeti i kako živjeti i kako posvetiti taj život. Onima kojima nije do pjesme, nemaju ni televizore. Kazetofon služi samo za vijesti. Djeca su ovdje bili najvitalniji dio vukovarskog stanovništva. Oni su prvi organizirali svojim prognanicima priredbe - i pjevali i sami pisali pjesme i svi su dolazili i bili publika. Pjesme o domovini, Vukovaru, pjesme Tajči. Djeca su uspjela naći most između onog što je bilo i što treba biti i što je moguće sada. Oni su uspjeli prihvatit pjesmu i s njom ... To je jedno moćno oružje. Onaj koji je burno reagirao na puštanje novokomponirane, bio je ipak muškarac - njegova žena možda bi samo plakala, možda je samo plakala. NC: Što to znači - povratak tradicionalnim ulogama? AK: Pa, možda i tako, a možda je ta žena takva mirna, povućena, ne bih do kraja znala, jer ne znam kakva im je uloga bila u to ratno doba. Ali, jako pati, jer je taj sin bio neopisivo dobar. Jeste li čuli 2 pjesme od Vidića-Bilog koje je komponirao dok je bio u Sremskoj Mitrovici. Jedna se zove Pričaj mi o ljubavi, a druga o .... ne znam. On nastoji ugraditi, temeljiti na seoskom melosu. Koristi sve vrste muzičkog izraza - kao elegija, i ljubavne i veselije. Npr. on je bio pjevač jedne skupine u Lovasu i svirao u svatovima i jako dobro poznaje ...